,,ВОДОПАД ПРСКАЛО
На падинама Јужног Кучаја, у Некудову, извире из стене поточић. Пада са висине од петнаестак метара низ стрми, маховином обрасли нагиб и разбија се у безброј блиставих капи. Јединствена слика природе.
– извор: Званична интернет презентација општине Деспотовац
I to je sve!?!
Opština Despotovac je jednu od najneobičnijih prirodnih pojava ne samo u Resavi već i u čitavoj Srbiji na svom sajtu predstavila ovom kratkom beleškom. Kada neko ko ne poznaje geografiju Srbije pročita takav opis verovatno će pomisliti – ,,OK, vodopad ko vodopad, to možemo i preskočiti’’. I grdno će pogrešiti.
piše: V.Jovančić
Prskalo, međutim, zaslužuje mnogo više od uzgredne beleške. Da bi se razumelo zašto, treba ostaviti iza sebe poslednja rudarska naselja i krenuti u jedan od najpustijih, ali i prirodno najbogatijih predela Srbije. Tamo gde prestaju asfalt, kuće i telefonski signal, između nepreglednih šuma i krečnjačkih ponora, voda je hiljadama godina gradila i podigla neobičnu kamenu skulpturu.
Kada se prođe Resavica i skrene ka Vlakaluciju, SERBIA kakvu poznajemo polako ostaje iza leđa. Nestaju kuće, ograde, njive i prodavnice. Asfalt ustupa mesto makadamu, a put se uvlači u šumu i prati njene krivine, uspone i udoline. Još nekoliko kilometara i nestaje čak i ono što danas smatramo poslednjom vezom sa civilizacijom – signal mobilnog telefona.
Ostaju samo put, šuma i tišina.
Prskalo nije vodopad do kojeg se stiže slučajno. Do njega se dolazi s namerom, strpljenjem i dobrom pripremom. Upravo zbog toga susret sa njim ima posebnu težinu.
Posle petnaestak kilometara sporog probijanja kroz šumoviti Južni Kučaj, na malom proplanku desno od puta, iz šume izranja prizor koji više liči na kulisu iz filma nego na delo malog planinskog potoka – vitka, kupasta litica obrasla mahovinom, sa koje voda pada u tankom, svetlucavom mlazu.
Nema grmljavine vode, oblaka kapljica, ni dubokog vira. Prskalo osvaja drugačije –neobičnim oblikom i činjenicom da na mestu na kojem ga najmanje očekujete stoji kao prirodna kamena skulptura. I ne zna se kada je lepši, da li u proleće ili leto kada zelenilo i mnoštvo cveća ispuni livade svuda unaokolo ili zimi kada se voda zamrzne i vodopad pretvori u jedinstvenu ledenu figuru. U svakom slučaju, Prskalo treba videti u oba oblika.
Vodopad koji raste
Prskalo je danas visoko oko 15 metara i nalazi se na približno 770 metara nadmorske visine. Njegov tok nije snažan ni posle kišnih perioda, ali nikad i ne presušuje. Omaleni potok izvire tek nekih pedesetak metara iznad vodopada, kratko teče uskim koritom, a zatim pada preko najisturenije ivice.
Ono što Prskalo čini zaista retkim nije količina vode, već stena preko koje ona pada. To je bigrena, odnosno sedrena tvorevina, nastala dugotrajnim taloženjem krečnjaka iz vode. Kap po kap, sloj po sloj, voda je vekovima gradila sopstvenu liticu. Zato Prskalo, u geološkom smislu, nije završen spomenik. Sve dok voda teče i iz nje se izdvaja kamenac, ono veoma sporo nastavlja da raste i menja oblik.
Ta tanka kamena figura najbolji je uvod u priču o čitavom Južnom Kučaju. Najveći deo masiva izgrađen je od krečnjaka, pa su kraški oblici ovde pravilo, a ne izuzetak: pećine, vrtače, uvale, vrela, ponori i reke koje čas vidite, a čas ne vidite.
Naravno, nauka i geomorfologija nikada nisu baš blisko srodne sa turizmom. Nekako su mnogo pitkije i prijemčivije legende i priče o nastanku nekih prirodnih pojava, a ovde, u vlaškom kraju, legendi i pripovedi o nastanku Prskala ima bezbroj.
Najpoznatija, a nama i najlepša je ona o sudbini jedne šumske vile:
,,Prema predanju, u gustom zelenilu Kučaja nekada su živele šumske vile rusalke koje su čuvale izvore i skriveno blago planine. Jedna od njih zaljubila se u mladog pastira koji je tuda čuvao stada.
Ali, zakon vila strogo je zabranjivao pokazivanje smrtnicima. Kada su ostale vile saznale za ovu ljubav, kaznile su je tako što su je proterale, a pastira začarale da je zaboravi. Skrhana bolom, vila je stala na liticu iznad izvora Nekudova i zaplakala.
Njene suze su tekle uskim kanalom, a kako su padale sa litice, dodirivale su magično tlo Kučaja i pretvarale se u kamen, formirajući visoku kulu. Legenda kaže da tanak i večni mlaz koji danas prska sa vrha stene predstavlja njene nepresušne suze koje i dalje padaju za izgubljenom ljubavi.
Zato vodopad nikada ne presušuje, jer tuga nesrećne vile nema kraj.“
Reka sa kratkim životom pod otvorenim nebom
Nekudovo je potok koji, zajedno sa još par omalenih pritoka, stvara Prskalo. Posle vodopada reka nastavlja svoj put kroz šumu, ali ne zadugo. Nekoliko kilometara nizvodno, na mestu koje nosi sasvim jasno ime – Uviralo, voda stiže do pukotine u steni i nestaje pod zemljom.
To nije samo zanimljivost za izletnike. To je gotovo školski primer poroznosti krečnjaka i kraške građe Kučaja. Zbog toga je ovaj deo Srbije istovremeno bogat vodom i neobično siromašan vidljivim, stalnim tokovima.
Tek nedavno su naučnici otkrili da Nekudovo ponovo izbija iz zemlje kilometrima odatle, nedaleko od Resavice u koju se i uliva.
Šuma u kojoj čovek ponovo postaje gost
Prskalo je najpoznatija tačka ovog dela Kučaja, ali bi bilo pogrešno posmatrati ga odvojeno od predela koji ga okružuje. Put do vodopada vodi kroz guste i prostrane bukove i hrastove šume, preko livada i kraških zaravni, pored bezbroj izvora i prelepih dolina i proplanaka.
Nedaleko odatle je i Vinatovača, jedna od retkih očuvanih prašumskih celina u Srbiji, gde gotovo potpuno odsustvo ljudske intervencije pokazuju kako su nekada izgledali veliki delovi ovih planina.
Ovdašnja šuma nije samo pejzaž. Ona je i stanište jelena, srna, divljih svinja, vukova, lisica, divljih mačaka, jazavaca, vidri i brojnih vrsta ptica grabljivica. U širem pojasu Valkalucija prostire se i jedno od najvrednijih lovnih područja Srbije, poznato po evropskom jelenu, srnećoj divljači, divljoj svinji i vuku, kao i po velikim šumskim prostranstvima koja su u mnogim drugim delovima Srbije odavno presečena putevima i naseljima.
Južni Kučaj je jedno od retkih mesta u Srbiji na kojem čovek, čim se udalji od puta, ponovo postaje samo gost.
Od Senja do Zlota – kilometri bez ijednog sela
Razmere Kučaja najbolje se razumeju tek na karti. Zapadnu ivicu masiva obeležavaju Senjski Rudnik i Resavica, a istočnu Zlot i Bor. Između njih postoje šumski i lovački putevi, ali na planinskom pravcu preko masiva nema sela, kafana i benzinskih pumpi na koje smo navikli. Trasa Resavica-Zlot duga je oko šezdeset kilometara, a najveći deo prolazi kroz praktično nenaseljen prostor.
To Južni Kučaj čini jednim od najpustijih krajeva Srbije. I u toj rečenici istovremeno stoje i njegova najveća vrednost i njegov najveći problem.
Odsustvo ljudi sačuvalo je velike šumske celine, životinjski svet i tišinu koja se danas plaća u najskupljim turističkim centrima. Ali pustoš je i posledica dugog nestajanja sela, gašenja poslova i odlaska stanovništva. Kučaj je zato čudan prostor: prirodno prebogat, a ljudski sve siromašniji. Na obe strane okružen gradovima i rudnicima, a u sredini gotovo prazan.
Zbog toga ovde važe pravila koja se na popularnim izletištima lako zaboravljaju: krenuti ranije, ne oslanjati se samo na internet navigaciju, preuzeti mapu za rad bez signala, sipati gorivo pre ulaska u planinu, poneti vodu i hranu, obući čvrstu obuću i proveriti prohodnost puta kod lokalne turističke organizacije, planinarskog društva ili šumskog gazdinstva. Posle obilnih kiša i zimi ne treba polaziti bez ozbiljnije opreme i pouzdane informacije sa terena.
Jedan vodopad – čitav vikend
Prskalo može da bude cilj jednodnevnog izleta, ali je mnogo bolje pretvoriti ga u središte dvodnevne ture kroz Resavu i Kučaj.
Ako se dolazi iz pravca Niša i Ćuprije, prirodan uvod je manastir Ravanica, zadužbina kneza Lazara, a zatim Senjski Rudnik i Muzej ugljarstva i, naravno, kao kruna puta – obilazak Prskala.
Drugi dan ostaje za Resavsku pećinu, vodopad Veliki Buk na Lisinama i manastir Manasiju. Tako se u jednom vikendu spajaju srednjovekovna Srbija, počeci industrijalizacije, podzemni svet krečnjaka i dva potpuno različita vodopada – snažni, široki Veliki Buk i vitko, tiho Prskalo.
Malo koji kraj Srbije na tako malom prostoru nudi toliko različitih slojeva – od fresaka i rudarskih lampi do pećinskog nakita, vodopada i reka koje nestaju pod zemljom.
Možda je baš zato Prskalo više od vodopada. Ono je dokaz da se najveća bogatstva jednog kraja ponekad ne nalaze tamo gde ljudi najviše kopaju, grade i naseljavaju, već tamo gde su se gotovo sasvim povukli.